Edukacija i učešće zajednice su neophodni da bi bilo koji program nultog otpada dao rezultate. Građane treba pozvati da aktivno učestvuju u dizajniranju sistema upravljanja resursima i da prate i daju povratne informacije o njegovoj primjeni. Potrebno je u kontinuitetu organizovati edukativne kampanje za javnost koje bi podstakle učešće građana. Treba pozvati lokalne preduzetnike da ponude lokalna rješenja kojima bi doprinijeli rješavanju lokalnih izazova.

Smanjenje i ponovna upotreba

Najbolji otpad je onaj koji se nije ni stvorio. Stoga je intervencija u fazi samog dizajniranja ključna u sprječavanju potrebe da se upravlja otpadom koga nije trebalo ni da bude.
Na primjer, otpad od hrane u menzama, restoranima, hotelima, bolnicama i domovima se može smanjiti uz adekvatnu obuku, podsticaj i procedure nabavke. Prodavnice koje prodaju na mjeru i bez ambalaže i pijace imaju mogućnost da spriječe ambalažni otpad i otpad od hrane a kupcima prodaju svježiju hranu. Mnogi napici se mogu jednostavno prodavati u višekratnim posudama i čašama. Ovakav način pakovanja već postoji i koristi se za proizvode kao što su mlijeko i pivo. Većina jednokratne ambalaže je nepotrebna i može se lako zamijeniti uz odgovarajuće djelovanje na nivou grada. Čaše za kafu i posude za hranu za ponijeti, jednokratne flaše za vodu ili slamčice samo su neki od proizvoda koji se mogu zamijeniti rješenjima koja ne stvaraju otpad a zajednici donose prihod. Primjeri takvih rješenja su višekratne čaše i posude, javne česme i zabrane problematičnih proizvoda poput
plastičnih kesa ili ekspandiranog polistirena.

Dizajn za cirkularnost

Proizvodi i njihova ambalaža ne treba da budu dizajnirani tako da stvore otpad već da zadrže što veću vrijednost nakon korišćenja. Ako se neki proizvod ne može ponovo upotrijebiti, popraviti, obnoviti, reciklirati ili kompostirati, onda ga treba redizajnirati ili ukloniti sa tržišta. Neke supstance iz proizvoda ili ambalaže zaista mogu da nanesu štetu zdravlju čovjeka ili drugim živim bićima. Korišćenje proizvoda ili ambalaže koji nisu dizajnirani da, kao sekundarne sirovine i na
bezbijedan način, ponovo postanu dio proizvodnog ciklusa, može ugroziti tehničke performanse sistema za reciklažu i performanse proizvoda napravljenih od tog recikliranog materijala. Zato sistem nultog otpada treba da ima svojstvo da detektuje ove potencijalno otpadne supstance i osmisli alternative tako da se njima
može upravljati unutar cirkularnog sistema. Za razliku od postojećih sistema za upravljanje otpadom, u sistemu nultog otpada otpad je vrlo
transparentan, jer ako ne vidimo u čemu je problem ne možemo ga ni riješiti. Shodno tome, u lokalnim sortirnicama treba konstantno analizirati nesortirani otpad kako bi proizvode koji se ne mogu iskoristiti redizajnirali ili uklonili sa tržišta.

Odvojeno sakupljanje i zatvaranje procesa

Ako se izbjegne nepotrebni otpad a ono što ostane bude dizajnirano za cirkularnost, jedino što preostaje, kako bi se resurs ponovo uveo u
proces proizvodnje, jeste da se na najefikasniji način izvrši sakupljanje materijala/predmeta i tako njegova vrijednost sačuva za narednu
upotrebu. Dakle, odvajanje makar organskih, reciklabilnih, višekratnih proizvoda i ostalog otpada na izvoru treba da predstavlja minimum standarda.
Trenutno nam primjeri u Evropi pokazuju da se primjenom efikasnih sistema odvojenog sakupljanja otpada može postići stopa od 80%
reciklaže komunalnog otpada.